Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza
Zadatci 26., 27. i 28. odnose se na polazni tekst, zadatak 29. odnosi se i na polazni tekst i na teoriju književnosti, a zadatak 30. odnosi se na povijest književnosti.
Sve je znao kako dolazi: i kvaka u ruci, i težak, masivan otpor vratnica, i dugi neprozračeni
hodnik namazan sivom uljenom bojom, i drvene stube, i veliki bijelo uokvireni prozor u međukatu s izgledom u vrt. Stojeći pred stranom i zaključanom kućom, Filipu je palo na um kako bi bilo da uđe. Pristupio je tiho vratima, primio za tešku hladnu kvaku, kvaka je popustila i vrata su se otvorila: kuća nije bila zaključana. Zatvorio je za sobom nečujno ulazna vrata i polagano kao tat, da se nije čulo savršeno ništa, na prstima, bez daha, dovukao se do prozora u međukatu. Prozor je bio otvoren, a vrt je već bio pun bijele jutarnje svjetlosti. U starom ogromnom razlistanom orahu bilo je mnogo cvrkuta ptičjeg. Stajao je tiho taj stari vrt, sa svoje četiri simetrične bijele staze, sa rascvalim žutim ružama i staklenim kuglama i patuljcima i vodoskokom i zlatnim ribicama, kao netaknut, savršeno uredan, poliven, obrezan, kao da se nije ništa dogodilo i kao da se u životu uopće ništa ne događa. Pod zidom, obraslim vinjagom, iza gustog zimzelena, vidio se krov kokošinjca. „Tepihklopfer” je bio pred kokošinjcem, onaj isti tepihklopfer na kome je Filip palio vatromet u predvečerje Karolinine svadbe.